Trudnoća na radnom mjestu: što kaže zakon?
U praksi se vrlo često događa da radnica tijekom trudnoće obavlja poslove koji više nisu sigurni ni za nju ni…
Vrijeme čitanja: min
Iako se rad na daljinu u postocima povećao tijekom proteklog desetljeća, pandemija covida-19 u ožujku 2020. potaknula je dosad nezabilježen pomak prema radu od kuće. Kao rezultat toga, zemlje su hitno trebale preispitati zakonodavstvo o radu na daljinu kako bi zaštitile radnike od novih ergonomskih rizika za zdravlje radnika u nastajanju, piše healthy-workplaces.eu
Na europskoj razini rad na daljinu reguliran je okvirnom direktivom i drugim direktivama koje se odnose na radne uvjete (kao što je Direktiva o radnom vremenu) i sigurnost i zdravlje na radu. Međutim, unatoč tome, u EU-u ne postoji jedinstven, konkretan zakonodavni akt koji se izravno odnosi na rad na daljinu. Umjesto toga, ona se na nacionalnoj razini uređuje zakonskim zakonodavstvom, socijalnim dijalogom i kolektivnim pregovaranjem., navodi se na healthy-workplaces.eu.
Međutim, u središtu europskog pristupa radu na daljinu nalazi se Okvirni sporazum EU-a o radu na daljinu, autonomni sporazum između socijalnih partnera sklopljen 2002. Dokumentom se daje definicija rada na daljinu kao “oblika organizacije i/ili obavljanja posla, korištenjem informacijske tehnologije, u kontekstu ugovora/odnosa o radu, gdje se rad, koji bi se također mogao obavljati u prostorijama poslodavca, redovito obavlja izvan tih prostorija”. Osim toga, nudi jasan, iako općenit pregled odgovornosti poslodavaca prije pandemije prema osoblju koje radi na daljinu.
Te odgovornosti uključuju osiguravanje da radnik na daljinu ima ista prava kao i radnici na licu mjesta, istodobno uzimajući u obzir posebnosti rada na daljinu. Ističe se i činjenica da je poslodavac odgovoran za sigurnost i zdravlje radnika na daljinu na radu, posebno kada je riječ o uvjetima rada i korištenju alata kao što su VDU-ovi.
U sporazumu je jasno da radnici na daljinu imaju pravo zatražiti inspekcijske posjete kako bi osigurali da je njihov radni prostor primjeren svrsi i ergonomski. Njome se utvrđuju i osnovna pravila o aspektima kao što su organizacija rada, osposobljavanje, privatnost podataka i oprema.
Iako se razgovor oko prava na rad od kuće već niz godina ubrzava, a zemlje poput Francuske, primjerice, uvode zakonsko pravo na isključenje u 2016., nove okolnosti nakon pandemije covida-19 i posljedičnog vala rada na daljinu dovode do revizije i pooštravanja propisa o radu na daljinu. Do ožujka 2021. pet zemalja provelo je zakonske izmjene (Italija, Luksemburg, Latvija, Slovačka i Španjolska), a mnoge druge preispitivale su svoje nacionalno zakonodavstvo na tu temu, uključujući Austriju, Belgiju, Cipar, Hrvatsku, Mađarsku, Irsku, Njemačku, Maltu, Poljsku, Portugal i Sloveniju. U Nizozemskoj se Zakon o fleksibilnom radu ocjenjivao zakonom te je stoga u tom preispitivanju uzeta u obzir i izmjene uredbe o radu na daljinu koje su dovele do okolnosti pandemije, pojašnjavaju na healthy-workplaces.eu
Te dogovorene ili predložene izmjene nacionalnih propisa o radu na daljinu mogu se svrstati u četiri glavne kategorije:
Osim tih kategorija, izmjene nacionalnog zakonodavstva razlikuju se od zemlje do zemlje. U Španjolskoj je, primjerice, Zakon o kraljevskoj uredbi 28/202029 ojačao pravo zaposlenika na isključivanje i ojačao prava radnika kada je riječ o ergonomskim, psihosocijalnim i organizacijskim aspektima rada na daljinu. Španjolski poslodavci sada su obvezni provesti procjenu rizika radnog prostora radnika na daljinu i osigurati da nema nikakvih rizika koji bi mogli uzrokovati ili pogoršati MSD.
Pixabay
Irska je u siječnju 2021. objavila svoju Nacionalnu strategiju rada na daljinu, koja je, osim što propisuje da bi rad kod kuće i na daljinu trebao biti norma za 20 posto zaposlenosti u javnom sektoru i naglašavajući pravo na isključenje, također se obvezala na ulaganje u infrastrukturu za rad na daljinu, kao što su radna središta na daljinu i pružanje širokopojasnog pristupa velikim brzinama.
Slovačka vlada razvila je izmjenu Zakona o radu 31 kako bi uspostavila novi skup prava i obveza zaposlenika i poslodavca. To znači da dogovor o radu na daljinu zahtijeva uzajamni dogovor i pravilan obrazac. Poslodavci su također dužni nadoknaditi zaposleniku povećane troškove povezane s, primjerice, korištenjem vlastite opreme tijekom rada na daljinu.
Zanimljivo je da pandemija nije potaknula regulatorne promjene ni u jednoj nordijskoj zemlji. Prije pandemije, većina tih zemalja provela je politike rada na daljinu koje se temelje na samoregulaciji i povjerenju između zaposlenika i poslodavca, koje su bile učinkovite tijekom covida-19 i stoga ne zahtijevaju nikakve promjene.
Iako propisi o radu na daljinu diljem Europe imaju brojne zajedničke značajke kao što su pravo zaposlenika na rad na daljinu na siguran i zdrav način te njihovo pravo na isključivanje na kraju radnog dana, poduzeća bi se trebala savjetovati s propisima o radu na daljinu u vlastitoj zemlji radi konkretnijih nacionalnih smjernica.
