U posljednjih desetak dana porastao je interes za temu pravilnika o boravku državljana trećih zemalja. Razlog je jednostavan. Spomenuti Pravilnik je već tjedan dana na snazi i donosi konkretnije obveze za poslodavce, s jasnim ciljem sprječavanja zloupotreba i podizanja standarda rada. Poseban naglasak stavljen je na to da strani radnici prolaze iste procese osposobljavanja zaštite na radu kao i domaći. Drugim riječima, pravila igre više nisu „fleksibilna“, nego jasno definirana.

Jasnija pravila za poslodavce i stvarni uvjeti života

Novi Pravilnik o boravku državljana trećih zemalja pokušava zatvoriti rupe koje su godinama bile „otvorena tajna“. Danas u Hrvatskoj radi više od 100 tisuća stranih radnika, najviše u graditeljstvu i turizmu. Upravo su u tim sektorima i najčešće utvrđene nepravilnosti. Prema službenim podacima, utvrđeno je više od 10 tisuća nepravilnosti, a kazne su dosegnule milijunske iznose. To dovoljno govori da sustav više ne može funkcionirati na povjerenju, nego na kontroli.

Najveća promjena odnosi se na smještaj. Poslodavac sada mora dokazati da radnik ima osnovne uvjete za život. To znači jasno definiranu kvadraturu, sanitarne uvjete, funkcionalne instalacije i ograničen broj osoba u prostoru. Nema više improvizacija. Uvedeno je i pravilo da najamnina ne smije prelaziti 30% plaće, što je direktan odgovor na prakse gdje su radnici praktički vraćali pola plaće kroz najam. Ukratko, standardi su postavljeni tako da spriječe najgore scenarije koje smo već viđali.

Image by partystock on Freepik

Zaštita na radu više nije „formalnost“

Ono što je za praksu zaštite na radu ključno jest činjenica da se strani radnici sve više promatraju kao ravnopravni dio sustava, a ne kao „privremena radna snaga“. To znači da poslodavci moraju osigurati jednaku razinu edukacije, osposobljavanja i nadzora. Ne postoji više opravdanje tipa „ne razumije jezik“ ili „tek je došao“. Upravo su takve situacije često uzrok nesreća.

Uz to, uvedeni su i dodatni zdravstveni zahtjevi. Radnici već pri prvom zahtjevu moraju imati potvrdu o zdravstvenom stanju i cijepljenju. To nije samo birokracija, nego pokušaj da se sustav zaštiti i s aspekta javnog zdravlja. Pravilnik o boravku državljana trećih zemalja također uvodi nove obrasce koji dodatno formaliziraju odgovornost poslodavca. Jednom kad potpiše izjavu o smještaju ili uvjetima rada, odgovornost više nije apstraktna nego vrlo konkretna, i kaznena.

Ako gledamo realno, ovaj pravilnik nije revolucionaran po ideji. Dobra praksa je oduvijek bila ista. Radnik mora imati sigurne uvjete rada i dostojanstven život. Ono što se sada mijenja jest razina kontrole i jasnoća pravila. A to je obično trenutak kada stvari počnu ozbiljno funkcionirati.

Kako osigurati adekvatne uvjete rada i zaštite?

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan, ali ga se često preskače. Uvesti sustav koji vrijedi jednako za sve. Jasna procjena rizika, kvalitetno osposobljavanje, nadzor na terenu i odgovornost poslodavca bez iznimki. Sve ostalo je improvizacija, a improvizacija u zaštiti na radu uvijek dođe na naplatu.

Na kraju, ovo nije samo pitanje zakona. Ovo je pitanje standarda koje kao društvo želimo postaviti. Jer ako su pravila različita za jedne i druge, onda to više nije sustav, nego kompromis.