
Vrijeme čitanja: min
Na jednom zidu četrnaest znakova. Ispod njih tri radne upute. Sa strane još nekoliko upozorenja, naljepnica proizvođača i obavijest koja je odavno prestala biti aktualna.
Sve je postavljeno s dobrom namjerom.
Ali što će radnik doista primijetiti?
Sigurnosni znak treba brzo prenijeti jasnu poruku: ovdje postoji opasnost, ovo je zabranjeno, ovuda se izlazi, na ovom je mjestu obvezna zaštitna oprema. Za njegovo razumijevanje ne bi trebalo biti potrebno zastati pred zidom i proučavati ga kao oglasnu ploču.
Kada se na malom prostoru nađe previše poruka, znakovi se počinju međusobno natjecati za pozornost. Svaki pojedinačno možda je ispravan, ali zajedno mogu stvoriti vizualnu buku.
A u buci se važne poruke lako izgube.
U zaštiti na radu lako se javlja razumljiv refleks: ako postoji opasnost, postavit ćemo znak. Ako želimo biti sigurniji, dodat ćemo još jedan. S vremenom se na istom mjestu nakupe upozorenja iz različitih razdoblja, upute različitih odgovornih osoba i oznake koje nitko nije uklonio nakon promjene procesa.
Rezultat može izgledati vrlo ozbiljno i vrlo „sigurnosno“, a ipak biti slab u onome najvažnijem — jasnom usmjeravanju ponašanja.
Hrvatski Pravilnik o sigurnosnim znakovima izravno navodi da se učinkovitost znakova ne smije smanjivati njihovim postavljanjem preblizu jedan drugome. Propis također traži da piktogrami budu jednostavni i da sadrže samo bitne elemente.
To je važna poruka. Cilj nije ispuniti zid znakovima, nego postići da odgovarajući znak bude vidljiv, prepoznatljiv i razumljiv upravo onda kada je potreban.
Sličnu praktičnu preporuku daje i britanski Health and Safety Executive: treba izbjegavati prevelik broj znakova jer može izazvati zbunjenost.
Ljudi ne obrađuju svaki predmet u prostoru jednakom pažnjom. Ono što stalno viđamo, osobito ako se nikada ništa ne mijenja, s vremenom počinjemo primjećivati sve manje.
Zamislimo ulaz u proizvodni prostor. Na vratima su znakovi za zaštitne cipele, naočale, kacigu, zaštitu sluha, zabranu pušenja, zabranu pristupa neovlaštenim osobama i opću opasnost. Uz njih stoji uputa za posjetitelje, stari raspored smjena i nekoliko komercijalnih naljepnica.
Radnik koji tim putem prolazi više puta dnevno vjerojatno neće svaki put svjesno pročitati cijelu površinu. Pogled će je početi doživljavati kao jednu poznatu cjelinu.
Problem nastaje kada se među postojeće oznake doda novo, važno upozorenje.
Na zidu se nešto promijenilo, ali promjena se ne mora i primijetiti.
Taj učinak možemo usporediti sa zamorom od upozorenja: kada poruka ima previše, one postupno gube sposobnost privlačenja pozornosti. Ne zato što su radnici nužno neodgovorni, nego zato što ljudska pažnja nije neograničena.
Posebno je rizično kada svi znakovi vizualno djeluju jednako važno. Ako su upozorenje na neposrednu opasnost i opća organizacijska obavijest postavljeni jedno uz drugo, u istoj veličini i bez jasnog reda, radnik mora sam procijeniti čemu dati prednost.
U trenutku kada je potrebna brza reakcija, to nije dobar sustav.
Postoji još jedna zamka: znak je vidljiv dokaz da je nešto poduzeto. Može se brzo nabaviti, jednostavno postaviti i lako pokazati prilikom obilaska prostora.
No sigurnosni znak nije zamjena za tehničke i organizacijske mjere zaštite.
Pravilnik propisuje postavljanje znakova na mjestima na kojima se rizici ne mogu izbjeći ili odgovarajuće smanjiti osnovnim pravilima zaštite na radu, organizacijom rada ili načinom izvođenja radnih postupaka. Drugim riječima, prvo se pokušava ukloniti ili smanjiti rizik. Znak upozorava na ono što nakon toga ostaje.
Pod koji je stalno mokar ne postaje prihvatljivo siguran zato što uz njega neprekidno stoji upozorenje na sklisku površinu. Nezaštićeni opasni dio stroja nije riješen naljepnicom „opasnost“. Nejasan prometni put ne postaje dobro organiziran dodavanjem još nekoliko strelica.
Ponekad je znak nužan. Ponekad je samo privremena mjera. A ponekad njegovo dugotrajno prisustvo prikriva problem koji bi trebalo riješiti na drugi način.
Korisno je povremeno obići radni prostor očima osobe koja ga ne poznaje. Ne gledati samo postoji li propisana oznaka, nego funkcionira li cijeli sustav označavanja.
Pritom vrijedi postaviti nekoliko jednostavnih pitanja:
Pravilnik traži da mjesto postavljanja ploče bude dobro osvijetljeno i vidljivo te da se ploča ukloni kada prestanu okolnosti zbog kojih je postavljena. Broj i raspored znakova pritom trebaju odgovarati stupnju rizika i području koje pokrivaju.
Dakle, ni premalo ni nasumično mnogo.
Onoliko koliko je potrebno da poruka ostane jasna.
Uređen sustav označavanja ne tretira svaki komad informacije jednako. Znakovi koji upozoravaju na ozbiljnu ili neposrednu opasnost moraju imati prednost pred općim obavijestima. Oznake izlaza, opreme za gašenje požara i prve pomoći moraju ostati lako uočljive. Upute koje zahtijevaju dulje čitanje ne bi trebale vizualno konkurirati porukama koje traže trenutačnu reakciju.
To ne znači samoinicijativno uklanjati propisane znakove kako bi prostor izgledao urednije. Znači pregledati označavanje kao cjelinu, povezati ga s procjenom rizika i provjeriti ispunjava li svaki znak svoju stvarnu svrhu.
Ponekad će biti potrebno dodati znak.
Ponekad ga premjestiti.
A ponekad je najbolja sigurnosna intervencija ukloniti pet starih oznaka kako bi se ona jedna važna ponovno mogla vidjeti.
Jer sigurnosni znak nije učinkovit samo zato što je postavljen.
Učinkovit je tek kada ga osoba na vrijeme primijeti, razumije i zna što treba učiniti.


