Psihosocijalni rizici u hrvatskim radnim sredinama: imamo zakone – ali nemamo praksu?

Psihosocijalni rizici u hrvatskim radnim sredinama postaju jedno od ključnih pitanja zaštite na radu u 21. stoljeću. U fokusu su problemi poput kroničnog stresa, emocionalne iscrpljenosti, loše organizacije rada, komunikacijskih konflikata, izgaranja i nesigurnosti zaposlenja. Dakle, sve redom pojave koje ozbiljno utječu na zdravlje i produktivnost radnika.

Iako se hrvatski zakonodavni okvir posljednjih godina počeo usklađivati s europskim direktivama, stvarna praksa na terenu još uvijek debelo zaostaje. Najnovije izvješće Europske agencije za sigurnost i zdravlje na radu (EU-OSHA), izrađeno u suradnji s domaćim institucijama, otkriva jaz između propisa i njihove primjene. Intervjui s mjerodavnima od inspekcije i ministarstava do poslodavaca i sindikata potvrđuju što mnogi radnici već znaju iz prve ruke. Naime, zakoni postoje, ali psihosocijalni rizici u praksi ostaju neadresirani.

Hrvatski Zakon o zaštiti na radu (ZZR) iz 2014. prepoznaje stres kao rizik za zdravlje radnika, no ne koristi termin “psihosocijalni rizici”. Također, ne donosi jasnu definiciju. Detaljnija kategorizacija donosi se tek kroz podzakonske akte. U tom kontekstu, Pravilnik iz 2021. o zaštiti radnika izloženih psihofiziološkim naporima navodi 27 konkretnih PSR-a u devet skupina. Točnije, od vremenskog pritiska do narušenih međuljudskih odnosa i lošeg upravljanja.

Brojni psihosocijalni rizici nisu priznati kao profesionalne bolesti

Međutim, bez jasne zakonske definicije, provedba tih odredbi ostaje prepuštena tumačenju poslodavaca. Dodatan problem leži u tome što mentalni poremećaji poput burnouta, depresije ili anksioznosti i dalje nisu priznati kao profesionalne bolesti. Radnici pogođeni dugotrajnim stresom time ostaju bez pravne zaštite i prava na naknadu. Priznaje se isključivo akutna stresna reakcija, i to u vrlo specifičnim okolnostima, poput traume na radnom mjestu.

Procjene rizika, koje bi trebale uključivati psihosocijalne rizike, u praksi su često samo formalno ispunjena obveza. Tek 15 posto hrvatskih poslodavaca ima izrađene akcijske planove za upravljanje stresom na radu. Dakle, daleko ispod europskog prosjeka. Posebno zabrinjava stanje u malim i srednjim poduzećima (MSP-ovima). Ista najčešće nemaju dovoljno resursa ni znanja za ozbiljnu analizu i prevenciju PSR-a. S druge strane, zakoni ne obvezuju poslodavce na uključivanje psihologa ili specijalista medicine rada u proces procjene PSR-a. Međutim, njihova stručnost u prepoznavanju i evaluaciji psihičkih i organizacijskih opterećenja od presudne je važnosti.

Prevencija psihosocijalnih rizika mora ići dalje od edukacije

Iako postoje brojni edukativni resursi, uključujući online alate, upitnike i edukacije Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kao i projekti poput “Tvrtka prijatelj zdravlja”, glavni fokus tih inicijativa i dalje je na osnaživanju pojedinca, a ne na promjeni uvjeta rada. Takav pristup, iako dobronamjeran, ne zadire u srž problema. Promicanje osobne otpornosti zaposlenika, bez paralelnog djelovanja na razini organizacije, može dovesti do pogrešnog zaključka da je stres osobni, a ne sustavni problem. Prava prevencija psihosocijalnih rizika mora uključivati dubinsku analizu uzroka: organizacijsku kulturu, način upravljanja, jasnoću ulogâ, ravnotežu između posla i privatnog života, te realna očekivanja od radnika.

Zakon o radu iz 2023. unio je dodatne izazove u područje zaštite zdravlja na radu, posebice u kontekstu rada na daljinu. Novim izmjenama razlikuju se “alternativno mjesto rada”, za koje poslodavac i dalje snosi odgovornost za uvjete rada, te “rad na daljinu”, kod kojeg odgovornost prelazi na radnika. Ovakvo razlikovanje otvara pitanja o zaštiti zdravlja i sigurnosti radnika u sve fleksibilnijim radnim oblicima, pri čemu psihosocijalni rizici postaju još teži za nadzor i regulaciju. U uvjetima digitalizacije i povećane izoliranosti, rizici poput prekomjernog rada, prekida ravnoteže između poslovnog i privatnog života te smanjene podrške kolega i nadređenih dolaze do izražaja više nego ikada prije.

Prema preporukama iz EU-OSHA izvještaja, ključni koraci koje Hrvatska mora poduzeti uključuju: uvođenje zakonske definicije psihosocijalnih rizika; formalno priznanje mentalnih bolesti kao profesionalnih; obvezno uključivanje psihologa i liječnika u procjene rizika; razvoj alata prilagođenih MSP-ovima; povećanje broja i kapaciteta inspekcija rada; i, možda najvažnije, promjenu fokusa s individualne prevencije na organizacijske promjene. Nema zdravih radnika bez zdravog sustava.

Vrijeme je za odgovornost, ne samo za svijest

Zakonodavni temelji za upravljanje psihosocijalnim rizicima postoje, no bez sustavne provedbe i stvarne odgovornosti poslodavaca, oni ostaju mrtvo slovo na papiru. Hrvatska je napravila prve korake, ali da bi se zaštita mentalnog zdravlja i prevencija stresa uistinu integrirali u kulturu rada, potreban je iskorak u praksi – ne samo u edukaciji, nego u strukturi, odgovornosti i nadzoru. U Anparu vjerujemo da psihosocijalni rizici nisu neizbježna posljedica suvremenog rada, nego znak da organizacija treba prilagodbu. Ako želite da vaša radna sredina bude doista zdrava, sigurnost se ne može svesti samo na osobne treninge i letke. Potrebna je strategija.

Ako želite stvarnu podršku u upravljanju psihosocijalnim rizicima, izradi procjena rizika, edukaciji i razvoju preventivnih mjera u vašoj organizaciji – obratite nam se. Jer zdravlje radnika nije trošak, nego temelj svakog održivog poslovanja.