
Vrijeme čitanja: min
Digitalizacija je promijenila način na koji radimo. Sastanci se održavaju online, zadaci se prate kroz aplikacije, dokumentacija se vodi u digitalnim sustavima, radnici sve češće rade na daljinu, a umjetna inteligencija i automatizirani alati sve više ulaze u svakodnevne procese.
Na prvi pogled, sve to zvuči kao napredak. I često jest. Digitalni alati mogu ubrzati komunikaciju, smanjiti administraciju, olakšati organizaciju posla i omogućiti fleksibilniji rad.
No, digitalizacija ne uklanja rizike na radu. Ona ih često samo premješta na druga mjesta.
Umjesto klasičnih fizičkih opasnosti, sve češće govorimo o dugotrajnom sjedenju, stalnoj dostupnosti, preopterećenosti informacijama, nadzoru rada, manjku pauza, radu izvan uobičajenog radnog vremena i psihosocijalnim rizicima.
Za poslodavce je zato ključno pitanje: koristimo li digitalne alate kao pomoć u radu ili smo njima stvorili nove izvore pritiska?
Digitalizacija se često promatra kao tehničko pitanje. Uvedemo novi softver, novu aplikaciju, novi sustav za evidenciju, novi alat za komunikaciju i smatramo da je posao završen.
Međutim, svaki digitalni alat mijenja način rada. Mijenja komunikaciju, tempo, očekivanja, dostupnost, kontrolu i organizaciju zadataka.
To znači da digitalizacija nije samo pitanje informatike. Ona je i pitanje organizacije rada, zaštite zdravlja i sigurnosti radnika.
Digitalni alati mogu utjecati na:
Ako se ti elementi ne prate, digitalizacija može neprimjetno stvoriti nove rizike.
Digitalizacija može donijeti stvarne koristi, ali i nove izazove. Posebno su važni psihosocijalni rizici, ergonomija i organizacija rada.
Jedan od najčešćih problema digitalnog rada je osjećaj da radnik mora biti stalno dostupan. Poruke dolaze kroz e-mail, Teams, WhatsApp, interne aplikacije i druge kanale. Ako nema jasnih pravila, radnik može steći dojam da se odgovor očekuje odmah, čak i izvan radnog vremena.
To dugoročno može dovesti do stresa, umora i osjećaja da se od posla ne može odvojiti.
Digitalni alati trebali bi olakšati komunikaciju. No, kada ih je previše, događa se suprotno. Radnik mora pratiti više aplikacija, različite rokove, obavijesti i poruke. Informacije se raspršuju, prioriteti postaju nejasni, a koncentracija slabi.
Problem nije samo u količini posla, nego u načinu na koji je posao organiziran.
Digitalizacija često znači više rada za računalom. To povećava rizike povezane s dugotrajnim sjedenjem, naprezanjem vida, bolovima u vratu, leđima i ramenima.
Ako se rad obavlja od kuće ili s više lokacija, poslodavac bi trebao razmišljati i o tome u kakvim se uvjetima taj rad stvarno obavlja.
Neki sustavi omogućuju detaljno praćenje aktivnosti radnika: vrijeme prijave, broj zadataka, brzinu odgovora, aktivnost u aplikacijama.
Takvi alati mogu pomoći u organizaciji rada, ali mogu stvoriti i osjećaj stalnog nadzora. Ako se koriste bez jasne svrhe i komunikacije, mogu povećati pritisak i smanjiti povjerenje.
Digitalni sustavi često standardiziraju procese. To može biti korisno, ali ako radnik nema dovoljno prostora za odlučivanje, prilagodbu i stručno prosuđivanje, može se smanjiti njegova autonomija.
Manjak kontrole nad vlastitim radom jedan je od važnih čimbenika psihosocijalnog opterećenja.
| Rizik povezan s digitalizacijom | Kako se može prepoznati | Što poslodavac može napraviti |
|---|---|---|
| Stalna dostupnost | Poruke izvan radnog vremena, očekivanje brzog odgovora | Uvesti jasna pravila komunikacije i dostupnosti |
| Previše digitalnih kanala | Informacije se gube, radnici stalno prekidaju rad | Smanjiti broj kanala i definirati gdje se što komunicira |
| Dugotrajno sjedenje | Bolovi u leđima, umor, smanjena koncentracija | Uvesti pauze, ergonomske preporuke i podsjetnike na kretanje |
| Digitalni nadzor | Osjećaj pritiska, manjak povjerenja | Jasno objasniti svrhu praćenja i ograničiti ga na nužno |
| Rad na daljinu | Nejasni uvjeti rada i granice radnog vremena | Procijeniti rizike i definirati pravila rada od kuće |
Kada se promijeni način rada, potrebno je razmišljati i o promjeni rizika.
Ako radnik više ne radi samo u uredu, nego dio tjedna radi od kuće, koristeći digitalne alate i online komunikaciju, tada se mijenjaju uvjeti rada. Ako se uvodi novi softver koji ubrzava tempo rada ili omogućuje detaljno praćenje zadataka, mijenja se i organizacijsko opterećenje.
Procjena rizika ne bi trebala biti dokument koji stoji po strani dok se rad mijenja. Ona bi trebala pratiti stvarni način rada.
Prije uvođenja novog digitalnog alata korisno je pitati:
Ova pitanja ne služe usporavanju digitalizacije. Ona služe tome da digitalizacija bude korisna, održiva i sigurnija za ljude koji te alate koriste.
Rad od kuće odličan je primjer kako digitalizacija mijenja zaštitu na radu. Radnik možda više nije u uredu, ali i dalje radi za računalom. I dalje sjedi, koristi ekran, komunicira s kolegama, rješava zadatke i izložen je organizacijskom opterećenju.
Razlika je u tome što se dio rizika preselio u kućni prostor.
Kod rada od kuće često se zaboravi na:
Zato rad od kuće ne bi trebalo promatrati kao rad bez pravila, nego kao drugačiji oblik rada koji traži jasnu organizaciju.
Dobar digitalni alat olakšava rad. Loše uveden digitalni alat stvara dodatni stres.
Razlika je često u načinu uvođenja. Ako radnici ne znaju zašto se alat uvodi, kako se koristi, što se prati i što se od njih očekuje, digitalizacija može stvoriti otpor i nesigurnost.
Ako se alat uvodi postupno, uz edukaciju, jasna pravila i uključivanje radnika, može poboljšati sigurnost, učinkovitost i kvalitetu rada.
Digitalizacija je neizbježan dio modernog poslovanja. No, ona ne smije biti sama sebi svrha. Poslodavci bi trebali gledati širu sliku: ne samo što novi alat može automatizirati, ubrzati ili izmjeriti, nego i kako utječe na radnike.
Siguran i zdrav rad u digitalnom okruženju znači da tehnologija podržava čovjeka, a ne da čovjek stalno pokušava pratiti tempo tehnologije. Zato svaka ozbiljna digitalizacija treba uključivati i pitanje zaštite na radu.
Ne zato da se promjene zaustave, nego da budu pametnije, održivije i sigurnije.


