U posljednje vrijeme sve se više govori o sigurnosti na gradilištima, ali i o pitanju tko je zapravo odgovoran kada stvari krenu po zlu. Građevinski sektor raste, investicije su sve veće, gradilišta sve kompleksnija, a uz ubrzan tempo rada i nedostatak radne snage sve više dolaze do izražaja problemi u organizaciji zaštite na radu. Upravo zato posljednjih mjeseci struka sve otvorenije upozorava na preklapanje obveza investitora, izvođača i koordinatora zaštite na radu, kao i na nejasnoće koje u praksi mogu dovesti do propusta, nesreća i izbjegavanja odgovornosti.

Zašto dolazi do nejasnoća između investitora, izvođača i koordinatora zaštite na radu?

Najveći problem nastaje zato što se na gradilištu istovremeno primjenjuju propisi iz područja gradnje i propisi iz područja zaštite na radu, a oni neke uloge i odgovornosti ne definiraju potpuno jednako. Na papiru to možda izgleda uredno. U praksi često nastane situacija „to nije moj posao“.

Primjerice, investitor prema propisima ima određene obveze vezane uz organizaciju sigurnosti na gradilištu, imenovanje koordinatora zaštite na radu i osiguravanje uvjeta za siguran rad. No dio investitora smatra da je angažiranjem glavnog izvođača ili koordinatora svoju odgovornost praktično prebacio na druge.

S druge strane, izvođač radova odgovoran je za stvarnu provedbu mjera zaštite na radu na terenu. Dakle, za organizaciju rada, korištenje zaštitne opreme, sigurnost radnika, osiguranje opasnih zona, rad na visini i slično. Međutim, kada postoji više izvođača i podizvođača, često dolazi do pitanja tko koordinira zajedničke rizike i tko je odgovoran za pojedine dijelove gradilišta.

Uloga koordinatora zaštite na radu u praksi

Tu dolazi i koordinator zaštite na radu, čija je uloga prvenstveno koordinacijska i savjetodavna. On ne upravlja gradilištem niti izdaje naloge radnicima kao poslodavac, ali u praksi mnogi očekuju da upravo koordinator „drži sve pod kontrolom“. Problem nastaje kada se njegova uloga počne doživljavati kao zamjena za odgovornost investitora ili izvođača.

Jedan od konkretnih problema je i različito tumačenje pojma „izvođač“ između Zakona o gradnji i Zakona o zaštiti na radu. U jednim situacijama investitor smatra da više nema obveze jer postoji glavni izvođač, dok izvođač smatra da određeni koordinacijski dio nije njegova odgovornost nego investitorova ili koordinatorova.

Gdje se odgovornosti najčešće preklapaju?

Takva preklapanja dovode do nekoliko ozbiljnih posljedica:

• sigurnosne mjere se provode neujednačeno
• određeni rizici ostanu „između nadležnosti“
• problemi se rješavaju tek nakon ozljede ili nadzora
• inspekcijski postupci i sporovi postaju složeniji
• odgovornost se pokušava retroaktivno prebacivati na druge sudionike

A gradilište je vrlo osjetljiv sustav. Dovoljno je da jedna odgovornost ostane nejasna pa da nitko stvarno ne reagira na konkretan rizik.

Zašto je potrebno jasnije definirati odgovornosti?

Zato struka već neko vrijeme upozorava da nije dovoljno samo imati propise, nego da treba jasnije uskladiti regulatorni okvir i preciznije definirati granice odgovornosti svih sudionika u gradnji. Jer sigurnost radnika najviše pati upravo tamo gdje svi misle da je „netko drugi zadužen za to“.

Problem postaje posebno vidljiv tek kada dođe do ozljede na radu, nesreće ili inspekcijskog nadzora. Tada se često otvara pitanje tko je bio dužan organizirati određenu sigurnosnu mjeru, tko je morao nadzirati njezinu provedbu i tko je propustio reagirati na uočeni rizik. U praksi takve situacije mogu dovesti do dugotrajnih sporova između investitora, izvođača, podizvođača i drugih sudionika u gradnji.

Osim ljudskih posljedica, ozbiljne nesreće na gradilištu često za sobom povlače i financijske te organizacijske probleme. Radovi se mogu privremeno zaustaviti, dolazi do dodatnih troškova, kašnjenja projekta, inspekcijskih postupaka i mogućih prekršajnih ili kaznenih odgovornosti. Upravo zato pitanje zaštite na radu više nije samo tehničko ili administrativno pitanje, nego važan dio ukupnog upravljanja gradilištem i projektom.

Dodatni izazov predstavlja činjenica da na mnogim gradilištima danas istovremeno radi velik broj izvođača i podizvođača, često različitih organizacijskih sustava i razina iskustva. Bez jasne podjele odgovornosti i kvalitetne koordinacije povećava se rizik da pojedini sigurnosni propusti ostanu neprimijećeni ili da se problemi počnu rješavati tek nakon incidenta.

Zbog toga sve više stručnjaka upozorava kako je potrebno nastaviti stručni dijalog i dodatno unaprijediti provedbeni okvir zaštite na radu u građevinarstvu. Cilj nije stvaranje dodatne administracije, nego jasnijeg sustava u kojem investitor, izvođač i koordinator zaštite na radu točno znaju svoje obveze, odgovornosti i granice djelovanja na gradilištu.