1. Ventilacijski kanali moraju se čistiti najmanje jednom godišnje, a ventilacijski kanali iz prostorija za pripremu hrane svaka 3 mjeseca za vrijeme rada ugostiteljskog objekta.
2. U ugostiteljskim objektima koji rade sezonski, čišćenje ventilacijskih kanala mora se obaviti sukladno odredbi stavka 1. ovog članka, a iz prostorija za pripremu hrane i prije i nakon prestanka rada ugostiteljskog objekta.
3. O čišćenju iz stavaka 1. i 2. ovog članka mora se voditi evidencija.
4. Odgovorna osoba za vođenje evidencije iz stavka 1. ovog članka je osoba zadužena za poslove zaštite od požara u ugostiteljskom objektu.
5. Odgovorna osoba za provedbu čišćenja ventilacijskih kanala je upravitelj ugostiteljskog objekta.

Naime, Članak 27. jedan je od onih propisa koji su kratki, ali nose veliku odgovornost. U praksi se često tumači “po osjećaju”, što kod hotela i objekata s više kuhinja vrlo brzo postaje problem. Propis je i dalje na snazi, jer ga Zakon o zaštiti od požara izričito zadržava, a inspekcijska praksa ga primjenjuje strogo upravo zbog visokog rizika od požara uzrokovanih masnoćama u ventilaciji.

Periodičnost čišćenja ventilacijskih kanala i napa

Pravilnik jasno propisuje periodičnost čišćenja, ali bez dodatnih kvalifikacija koje se često pogrešno učitavaju u tekst. Svi ventilacijski kanali u ugostiteljskom objektu moraju se čistiti najmanje jednom godišnje. Ventilacijski kanali iz prostorija za pripremu hrane, što u praksi znači nape, filtere i pripadajuće kanale, moraju se čistiti svaka tri mjeseca tijekom rada objekta. Kod sezonskih objekata dodatno je propisano čišćenje prije početka i nakon završetka sezone, što se često previdi, a inspekcija to zna pitati vrlo konkretno.

Kad je riječ o tome tko provodi čišćenje, pravilnik ne uvodi razliku između “redovitog” i “stručnog” čišćenja u smislu obveznog vanjskog izvođača. Odgovornost za provedbu je na upravitelju objekta, a osoba zadužena za zaštitu od požara mora voditi evidenciju. Interno čišćenje nije zabranjeno, ni za tromjesečno ni za godišnje čišćenje, ako je provedeno na siguran način, u skladu s pravilima struke i ako je uredno dokumentirano. U tom dijelu tekstovi često pretjeruju, jer propis ne koristi termine poput “ovlašteni izvođač” niti ih veže isključivo uz godišnje čišćenje.

Evidencija, odgovornost i inspekcijska praksa

Najviše nesporazuma nastaje oko godišnjeg čišćenja i dokumentacije. Pravilnik ne propisuje da godišnje čišćenje mora obaviti vanjski izvođač niti da mora postojati posebna potvrda ili certifikat. Ono što se traži jest da je čišćenje stvarno provedeno i da za to postoji evidencija, s jasno navedenim datumima, obuhvatom i potpisom odgovorne osobe. U praksi, vanjski izvođači često nude zapisnike, certifikate ili čak video dokaze, što može biti korisno u slučaju inspekcije ili požara, ali to je tržišna praksa, ne izravna zakonska obveza iz članka 27. U hotelima s više kuhinja razumno je i očekivano da se evidencija vodi po pojedinom sustavu ili kuhinji, jer se samo tako može dokazati stvarna provedba mjera.

Inspekcijska praksa danas je stroža nego prije, ne zato što je propis promijenjen, nego zato što su posljedice požara u kuhinjskim ventilacijama dobro poznate. Inspekcija provjerava evidenciju, ali i stvarno stanje sustava. Masnoća u kanalima nije formalni propust, nego izravan požarni rizik. Ako nešto nije zapisano, smatra se da nije učinjeno, ali ni zapis neće pomoći ako je stanje na terenu očito loše.

Ukratko, članak 27. Pravilnika o zaštiti od požara ugostiteljskih objekata ne traži čuda, ali svakako traži dosljednost. Naime, propisana periodičnost mora se poštovati, a čišćenje mora biti stvarno provedeno i dokumentirano, a odgovornost uvijek ostaje na upravitelju objekta. Sve ostalo, uključujući vanjske izvođače i dodatne potvrde, spada u razinu upravljanja rizikom, ne u izravnu zakonsku obvezu.