Trudnica na radnom mjestu: Ima li pravo na punu plaću nakon premještaja?
1. srpnja 2025.
Hidrantska mreža u kampovima nije uvijek izričito zakonski obavezna. No, u stvarnosti – osobito kad nastupe neplanirani događaji poput inspekcijskog nadzora ili požara – njezino izostavljanje može rezultirati ozbiljnim posljedicama. U hrvatskim tehničkim propisima jasno se navodi granica od 3000 osoba kao ključna točka kada se obveza ugradnje hidrantske mreže automatski primjenjuje.
Ipak, zakonski zahtjevi se ne iscrpljuju samo u brojkama. Oni se temelje na procjeni stvarnog rizika i tehničkim uvjetima objekta. No, i brojnim drugim sigurnosnim parametrima koji mogu učiniti hidrantsku mrežu nužnom čak i u manjim kampovima.
Hidrantska mreža nije apsolutno ovisna o broju korisnika
Sukladno Pravilniku o zaštiti od požara ugostiteljskih objekata (NN 100/99), vanjska hidrantska mreža obavezna je u slučaju da kamp ima smještajni kapacitet za više od 3000 osoba. No, zakonodavac time ne otvara prostor za jednostavno zaključivanje da svi kampovi ispod tog broja automatski nemaju obvezu. Prava obveza proizlazi iz stručne procjene ugroženosti od požara. Riječ, je o dokumentu kojeg izrađuje ovlaštena pravna ili fizička osoba specijalizirana za protupožarnu sigurnost.
Ta procjena može vrlo konkretno ukazati na potrebu za hidrantskom mrežom. I to bez obzira na broj korisnika ukoliko postoje faktori povećanog rizika koji onemogućuju brzo i učinkovito gašenje požara.
Procjena se ne temelji samo na teoretskom razmatranju. Uključuje detaljnu analizu uvjeta na terenu. Znači, raspored i gustoću mobilnih kućica, udaljenost kamp-parcela od izvora vode, mogućnost pristupa interventnim vozilima, prisutnost gorive vegetacije, karakteristike tla i konfiguraciju prostora. Ako analiza pokaže da postoji znatno vrijeme reakcije vatrogasne postrojbe ili da voda nije dostupna u dovoljnoj količini i pritisku, izostanak hidrantske mreže smatra se ozbiljnim propustom.
Više razloga za osiguravanje prisutnosti vode
I to neovisno o broju osoba koje borave u kampu. Drugim riječima, zakonski minimum može biti ispunjen, ali sigurnosni standardi i odgovornost često nalažu više.
Npr., članak 55. spomenutog Pravilnika, opisuje što svaka grupa u kampu sa 101+ osobom treba dobiti. Točnije, plan kampa u kojem moraju biti označena mjesta hidranata odnosno zahvata vode te smještaja potrebne opreme za gašenje požara. Nadalje, članak 66. kaže da kampovi bez hidrantske mreže moraju imati rezerve vode od najmanje 30L po kamperu.
Kad preporuka hidrantske mreže postaje poslovni imperativ
U svakodnevnoj praksi, posebno među kampovima koji žele konkurirati na međunarodnom tržištu, ulaganje u hidrantsku mrežu postalo je gotovo standard, čak i kada to nije formalna zakonska obveza. Kampovi koji teže višoj kategorizaciji, žele ishoditi ISO certifikate iz područja sigurnosti ili okoliša, ili jednostavno nastoje stvoriti percepciju visoke odgovornosti među gostima, najčešće se odlučuju za preventivnu instalaciju hidrantske mreže. Takav potez osigurava veću razinu zaštite korisnika i objekta i znatno pojednostavljuje komunikaciju s vatrogasnim službama. Uz to, ubrzava ishođenje dozvola te povećava otpornost poslovanja na krizne situacije.
S druge strane, izostanak ove komponente zaštite može imati ozbiljne i višeslojne posljedice. U slučaju kontrole ili inspekcijskog nadzora, nadležno tijelo može naložiti hitno poduzimanje mjera ili čak privremenu obustavu rada. U slučaju požara, osiguravatelji mogu osporavati isplatu štete ako je ustanovljeno da hidrantska mreža nije bila predviđena ili ugrađena unatoč jasnim pokazateljima povećanog rizika. Konačno, u moralnom i reputacijskom smislu, gubitak života ili veća materijalna šteta zbog zanemarivanja osnovnih sigurnosnih mjera može trajno ugroziti poslovanje, imidž i povjerenje gostiju.
Sve to zato što se odluka temeljila na golim brojkama, a ne na razumijevanju stvarne odgovornosti.
